Afektivni poremećaji u djetinjstvu i adolescenciji i liječenje KBT-om

Afektivnost čovjeka ispoljava se kroz različite vidove doživljavanja i reagiranja na posebne situacije i događaje te se za označavanje tih reagiranja i doživljaja koriste mnogobrojni termini kao što su emocije, raspoloženja, afekti… Raspoloženje je unutarnje duboko i trajno emocionalno stanje koje daje ton i boju
percepciji, doživljaju svijeta i sebe samoga. Raspoloženje utječe na cjelokupna duševna zbivanja, voljni i nagonski život, opažanje, mišljenje, svijest, pažnju, pamćenje i psihomotoriku. Za razliku od raspoloženja, afekt je kratkotrajno, aktualno emocionalno stanje koje se ogleda u izrazu i mimici lica, tonu i modulaciji glasa, pokretima i ponašanju. Afektivni poremećaji u djetinjstvu predstavljaju skup emocionalnih poremećaja koji mogu značajno utjecati na djetetovo psihičko zdravlje, razvoj i svakodnevno funkcioniranje.

Vrste afektivnih poremećaja
Afektivni poremećaji uključuju različite vrste emocionalnih poremećaja:

1. Depresija: Stanje koje karakterizira trajna tuga, gubitak interesa za aktivnosti, poteškoće sa spavanjem i nisko samopoštovanje. Prema Vulić-Prtorić (2004), depresija u djece često se manifestira kroz promjene u ponašanju, poput povlačenja ili iritabilnosti.
2. Bipolarni poremećaj: Karakteriziran izmjenom epizoda manije i depresije, što može otežati prepoznavanje simptoma. Meyer (2008) naglašava važnost rane intervencije kako bi se spriječile ozbiljne posljedice.
3. Distimija: Dugotrajno stanje blage depresije koje može utjecati na uspjeh u školi i odnose s
   vršnjacima.

Rizici i uzroci poremećaja kod djece
Uzroci ovih poremećaja su različiti i uključuju genetske predispozicije, obiteljske okolnosti, stresne događaje i biološke faktore (Grubišić-Ilić, 2007). Poremećaji kod djece rijetko su kada uzrokovani samo jednim činiteljem. Različiti činitelji najčešće se kombiniraju i na taj način povećavaju ili smanjuju rizik od poremećaja.

Najznačajniji rizici i uzroci koji se spominju su:
Sukobi među roditeljima
Djeca koja su izložena ozbiljnim i dugotrajnim sukobima između svojih roditelja pod većim su rizikom za razvoj eksternaliziranih poremećaja.

Psihijatrijski poremećaji kod roditelja
Epidemiološka istraživanja pokazuju da su psihijatrijski problemi kod roditelja povezani s povećanim rizikom za razvoj poremećaja kod djece. Često djeca pokazuju sličnu vrstu poremećaja kao i njihovi roditelji.

Odsutnost majke u dojenačkoj dobi
Odgovarajuće majčinstvo u dojenačkoj dobi apsolutno je neophodno za optimalan fiziološki i psihološki razvoj. Odsutnost majčinstva, nakon što se stvori veza puna ljubavi, dovodi do izrazito devijantnog ponašanja.

Gubitak roditelja u školskoj dobi
Stručnjaci su dugo smatrali da depresija ne postoji u školskoj dobi zbog velikog raspona naizgled nedepresivnih reakcija na smrt roditelja, kao što su buntovništvo, nemir i somatski simptomi. Za ova se ponašanja smatralo da prikrivaju depresiju koja je u podlozi. I premda je shvaćanje maskirne depresije kasnije odbačeno, i dalje stoje klinička opažanja da gubitak može dovesti do veoma različitih reakcija, koje se razlikuju od depresije ili se javljaju uz nju.

Djeca depresivnih majki
Jedan od mogućih izvora depresije u dječjoj dobi jest njega koju pruža depresivna majka. Depresija se kod djece češće javlja uz druge smetnje. Još jedan čimbenik koji komplicira stvari: djeca shizofrenih majki također su pod povećanim rizikom od depresije.

Gubitak osjećaja vlastite vrijednosti ili samopoštovanja
Istraživanja su usmjerena na kognitivnu trijadu osjećaja bezvrijednosti, bespomoćnosti i beznađa. Dugotrajna negativna slika o sebi, uz dugotrajni osjećaj bespomoćnosti i disforično raspoloženje učvršćuju se tek u školskoj dobi, dok se beznađe i krivnja učvršćuju tek u preadolescentnom razdoblju. Na taj način elementi koji čine sindrom depresije postaju stabilni u različitim razdobljima školske dobi, pri čemu se neki javljaju ranije, a drugi tek u preadolescenciji.

Zaštitni činitelji
Dok neka djeca razvijaju emocionalne poremećaje i poremećaje ponašanja, druga djeca ih ne razvijaju, iako su izložena istim tim rizicima. U tome velikog udjela ima obitelj kao i uža i šira okolina. Djeca koja žive u vrlo stresnim okolnostima imaju manje problema ako žive sa sestrama ili braćom s kojom su bliska, bakama i djedovima koji se skrbe za njih i daju im emocionalnu podršku, ili pak ako u školi postižu uspjeh.

Kako prepoznati problem?
Roditelji i nastavnici igraju ključnu ulogu u ranom prepoznavanju afektivnih poremećaja.

• Nagle promjene u ponašanju (povlačenje, razdražljivost, plačljivost).
• Gubitak interesa za aktivnosti u kojima je dijete prije uživalo.
• Fizičke pritužbe bez medicinskog uzroka (npr. glavobolje, bolovi u trbuhu).
• Pad školskog uspjeha ili izbjegavanje školskih obveza.
• Izjave poput “Nisam dovoljno dobar/dobra” ili “Nikome nije stalo do mene”.

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT)
KBT je dokazano učinkovit pristup u liječenju afektivnih poremećaja, jer pomaže djeci i adolescentima razumjeti i promijeniti negativne misaone obrasce. Glavne komponente KBT-a uključuju:

• Kognitivne intervencije: Usmjerene na identifikaciju i izazivanje iracionalnih uvjerenja.
• Bihevioralne tehnike: Uključuju aktivnosti koje pomažu u povećanju zadovoljstva i
  smanjenju izbjegavanja.
• Razvijanje emocionalne otpornosti: Djeca se uče kako prepoznati i upravljati emocijama
  na zdrav način (Nietzel, Bernstein i Milich, 2002).

Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) efikasan je oblik psihoterapije čija je učinkovitost dokazana brojnim kliničkim studijima u liječenju različitih psihičkih poremećaja. Glavne smjernice kognitivno bihevioralne terapije su da terapeut i klijent rade zajedno kao tim u identificiranju i rješavanju problema. Terapeut pomaže klijentima da nadvladaju poteškoće, mijenjajući svoje misli, ponašanje i emocionalne odgovore. Kada su ljudi u distresu, često je prisutna distorzija mišljenja. Kognitivna terapija pomaže identifikaciju takvih misli i njihovu evaluaciju u odnosu na realitet, uči kako mijenjati distorzirane misli kako bi se osjećali bolje. (Nietzel, Bernstein i Milich, 2002).

Kognitivno-bihevioralna terapija je zasnovana na znanstvenoj činjenici da naše misli uzrokuju naša osjećanja i ponašanja, a ne vanjske stvari same po sebi, kao što su ljudi, situacije ili događaji. To znači da mi možemo promijeniti način na koji mislimo s ciljem da se osjećamo i djelujemo bolje, iako se situacija nije promijenila. Kognitivno-bihevioralna terapija spada među “najbrže” terapije po postizanju željenih terapijskih rezultata.

Kognitivno-bihevioralni terapeut teži da nauči što pacijent želi od svog života (njegove ciljeve) i da mu zatim pomogne da postigne te ciljeve. Terapeutova uloga je da sluša, podučava i ohrabruje, dok je klijentova uloga da govori, uči i koristi ono što je naučio. Kognitivno-bihevioralni terapeuti imaju specifičan program rada za svaki susret. Specifične tehnike/koncepti se uče tokom svakog susreta. Kognitivno-bihevioralna terapija je fokusirana na pomaganje pacijentu u postizanju ciljeva koje je sam postavio. U tom smislu kognitivno-bihevioralna terapija je direktivna. Ipak, KBT terapeuti ne govore svojim klijentima što da rade – oni radije uče klijente kako da rade. Glavni aspekt racionalnog mišljenja je da je on zasnovan na činjenicama, a ne na pretpostavkama. Mi se često uznemirujemo oko stvari kada one, u stvari, nisu onakve za kakve ih mi smatramo. Kada bi smo to znali, ne bi smo gubili vrijeme uznemiravajući se.

Kognitivno-bihevioralna terapija podrazumijeva strukturirani, konkretni, specifični i na
problem orijentirani psihološki postupak za depresivne poremećaje. Suradnjom između klijenta i terapeuta nastoje se identificirati problemi, prepoznati individualne (kognitivne) blokade, otkriti, ispitati i provjeriti moguće alternative. Osim posvećivanja posebne pažnje kognitivnim procesima, u psihoterapijski repertoar ulaze i elementi bihevioralne terapije, kao što su aktiviranje, povećavanje kompetentnosti, rješavanje problema, vježbe u svakodnevnom životu, izgradnja vještina suočavanja i vježbe komunikacije. (Hautzinger, 2002).

Zaključak

Afektivna (osjećajna, čuvstvena) komponenta ljudske ličnosti nezaobilazna je karika koja prati svako ljudsko djelovanje. Zato su osjećaji jedna od najvažnijih sastavnica našeg duševnog života. Osjećaji sačinjavaju jezgru naše ličnosti te sudjeluju u svim psihičkim zbivanjima: u voljnom i nagonskom životu, pri opažanju, mišljenu, svijesti, pažnji, pamćenju i psihomotorici. Poremećaji kod djece rijetko su kada uzrokovani samo jednim činiteljem. Različiti činitelji najčešće se kombiniraju i na taj način povećavaju ili smanjuju rizik od poremećaja. Poremećaji raspoloženja uključuju depresiju i maniju. Depresija podrazumijeva bolesno sniženo raspoloženje, dok manija podrazumijeva bolesno povišeno raspoloženje.
Afektivni poremećaji kod djece i adolescenata mogu se liječiti Kognitivno – bihevioralnom psihoterapijom, upotrebom lijekova ili kombinacijom ova dva pristupa.

Anita Kristić, psihologinja

Literatura

1. Grubišić-Ilić M. (2007). Tijek bipolarnog afektivnog poremećaja.Belupo d.d. Koprivnica, Bipolarni afektivni poremećaj, 35-43. Zagreb:Hrvatsko psihijatrijsko društvo
2. Hautzinger, M. (2002). Depresija. Jastrebarsko: Naklada Slap
3. Meyer Thomas, D.(2008). Bipolarni poremećaj. Jastrebarsko: Naklada Slap
4. Nietzele,M.T.,Bernstein,D.A.,Milich,R.(2002).Uvod u kliničku psihologiju. Jastrebarsko: Naklada Slap
5. Anita Vulić-Prtorić, (2004.): Depresivnost u djece i adolescenata. Jastrebarsko: Naklada slap, Zagreb
6. B. Šverko, (1998): Psihologija. Školska knjiga, Zagreb.